Postoji slika slavenske i hrvatske mitologije koja se često ponavlja — kao skup simpatičnih bajki, folklornih likova i priča za laku noć. No takva slika je pogrešna.
To nije bio svijet bajki za djecu, nego sustav vjerovanja kroz koji su ljudi tumačili prostor, opasnosti i granice svakodnevnog života. U tom svijetu mit nije bio fikcija, nego alat razumijevanja stvarnosti. Njime se objašnjavalo zašto se neka mjesta izbjegavaju, zašto se priroda poštuje i zašto se određene granice ne prelaze. Mitologija nije služila zabavi, nego pamćenju — i prenošenju znanja koje se nije moglo zapisati.
Svijet u kojem su priče bile upozorenja
Slavenski svijet bio je svijet šuma, voda, magle i tame. Guste šume, jezera i planine nisu bile romantični pejzaži, nego prostori stvarne opasnosti. U njima se moglo izgubiti, stradati, nestati.
Zato su priče bile pune bića koja danas nazivamo mitološkima — vila, mora, vještica, domaćih, zloduha i noćnih prikaza. Neka su bila dobroćudna, druga zlonamjerna, ali nijedno nije bilo izmišljeno “radi priče”. Svako biće, svaka legenda, bila je povezana s određenim mjestom, vremenom ili ponašanjem. Priče su učile gdje ne ići noću, zašto se šuma ne vrijeđa, zašto se voda poštuje i zašto se neki pragovi ne prelaze bez razloga.
Mit kao karta prostora
Legende su bile svojevrsne karte. Objašnjavale su topografiju — nastanak planina, rijeka, jezera i ruševina. Upozoravale su na mjesta gdje se događalo nešto “drugačije”, gdje je granica između svjetova bila tanja.
Svaki mikroprostor imao je vlastite priče, prilagođene lokalnom krajoliku i iskustvu ljudi koji su tamo živjeli. Zato se mitologija razlikovala od kraja do kraja, iako su se motivi ponavljali. Usmena predaja bila je način da se to znanje sačuva. Kazivanje nije bilo zabava, nego čin prijenosa — s generacije na generaciju.
Zaboravljeni svijet koji nije nestao
Iako je kršćanstvo promijenilo vanjski okvir vjerovanja, mnoga starija uvjerenja nastavila su živjeti ispod površine. U običajima, ritualima, praznovjerjima, simbolima i strahovima svakodnevnice. Zaštitni predmeti, basme, bajanja, vjerovanja u more, vještice i duhove — sve su to tragovi starijih slojeva svijeta koji nikada nije u potpunosti nestao. On se samo povukao. Postao tiši. Skriven u šapatima, simbolima i pričama koje danas nazivamo legendama.
Zašto se vraćamo tim pričama
U vremenu u kojem je sve objašnjeno, izmjereno i racionalizirano, mitologija se vraća kao podsjetnik da nisu sve istine vidljive. U tom procesu izgubili smo osjetljivost za simbol, za prostor i za tišinu — za ono što pamti, upozorava i govori bez riječi.
Tajanstvena Hrvatska nastaje upravo na tom mjestu — između zaborava i sjećanja, između priče i prostora. Ne da bi romantizirala prošlost, nego da bi je ponovno učinila vidljivom. Jer to nikada nije bio svijet bajki za djecu. Bio je to svijet u kojem su priče bile jedina obrana od zaborava.
Ovo je prvi sloj tog svijeta.
Prije bića, prije imena — dolazi prostor.
